U ovome članku pristupamo analizi slikarstva Tatjane Škrgatić i Gordane Bralić na način heteronomnog tumačenja hrvatske apstraktne umjetnosti teoretičara Zdenka Rusa i Ješe Denegrija. Dakle, s jedne strane, enformel, a s druge geometrijska apstrakcija. U našoj analizi, međutim, ne tražimo izvore u povijesti, nego svaku od pozicija sagledavamo ahistorijski. Za tu metodu odlučile smo se jer dvije umjetnice djeluju u istom trenutku u vremenu, no sasvim sigurno i odvojeno jer nas navode na drukčije, binomijsko kontekstualiziranje. Kod Škrgatić smo pokušali doći do neke vrste „realizma“ tako što smo povezali sliku s metaforom, a fotografiju s punctumom, kao i obratno, sliku s punctumom, a fotografiju s metaforom. Na ovaj način emocija je poistovjećena s realitetom slike, a punctum postaje metaforom bitka. Bralić nas je, s druge strane, navela da mislimo na kretanje i mišljenje u analogiji s performiranjem i posredovanjem tijelom u prostoru, sasvim konkretno, performansom Josipe Bubaš, a čime aktivnu artikulaciju geometrijske apstrakcije Bralić čitamo kao performativ.
