U ovom ćemo se radu osvrnuti na prostor otoka kao privilegiranoga distopijskog prostora u romanima Andree De Carla te ispitati u kojoj se mjeri prostor otoka percipira kao svojevrsno imaginarno nemjesto (Augé), kao prostor bijega od urbaniteta, interpretiran kao ambijent grada koji u njegovu stanovniku uzrokuje osjećaj tjeskobe i kriznih stanja. Autorov prijezir usmjeren je prema gradskim institucijama koje smatra opsoletnima i arhaiziranima, a u svojim gnjevnim opisima ljudi i fenomena u društvu ne štedi ni malograđanski mentalitet ni ono što je ostalo od nekadašnje aristokracije. Autor progovara o globalnim politikama i trendovima, elitizmu nekolicine i konformizmu mnogih te krizi pojedinca koja izbija i pretače se na kolektiv, u okviru semiotike društvenog, fokusirajući se prije svega na nemogućnost borbe protiv sve invazivnijeg konzumerizma i hipokrizije, koji se uglavnom osjećaju u urbanim središtima, u gradovima, gdje je čovjek zaboravio i zanemario svoju pravu, istinsku prirodu, nestrateški je preobražavajući i prilagođavajući svojim potrebama. Kriza se osjeća prije svega u gradovima, ali i u metaforičkim nemjestima, naizgled samodostatnima, ponekad i nestvarno rajskima (Bachelard), poput otoka, kuće, prostora na osami i sl., koje autor prispodobljuje u svojim djelima. De Carlo njeguje stalan odnos ljubavi i mržnje prema svojem rodnom gradu, Milanu, govoreći o dominaciji i konfrontaciji novostečenih i novonametnutih društvenih vrijednosti i nastojeći prikazati osjećaje pojedinca, prisiljena boriti se za egzistenciju. De Carlo upija i ironično reproducira manifestacije krize realno, dosljedno i ironično opisujući suvremeni svijet u cijelom spektru njegovih karakteristika: poroka, opsesija, strahova, mana i proturječja. U tom smislu autor favorizira prostor otoka i prepoznaje ga kao metaforu utopijskog mjesta, koje pruža sigurnost u bijegu od urbaniteta.
