Ovaj rad prezentira rezultate eksperimenta iz područja empirijske ekokritike u kojem se uspoređuju stavovi prema okolišu kod djece prije i poslije čitanja jedne zbirke ekopriča. Glavni cilj ovoga istraživanja bio je empirijski utvrditi hoće li (i u kojoj mjeri) čitanje književnih tekstova s eksplicitnom ekopedagoškom dimenzijom pozitivno utjecati na stavove o okolišu kod djece. Djeca su čitala četiri ekopriče tijekom 3 – 4 tjedna tijekom školske nastave. Eksperiment se proveo s učenicima petih i šestih razreda osnovne škole (većinom jedanaestogodišnjacima) u dvama regularnim školama i dvama ekoškolama na širem području grada Splita. Pretpostavka istraživanja bila je da će se rezultati čitanja ekopriča razlikovati po kriteriju prethodnoga ekološkog obrazovanja. Djeca su čitala priče iz zbirke Bajke za bolje sutra (2010) u kojima su popularni tekstovi književne tradicije i popularne medijske kulture „nanovo” ispričani s ekološkom tematikom. Kako bismo dobili odgovore na postavljena pitanja, korišteno je nekoliko instrumenata: kvantitativni upitnik dan prije i poslije čitanja, listići s otvorenim pitanjima o razumijevanju priča dan nakon čitanja svake priče te kreativno pisanje pri kojem su djeca napisala vlastitu ekopriču. Rezultati su pokazali da su učenici iz ekoškola imali generalno pozitivnije stavove prema okolišu, no nije primijećena razlika u stavovima prije i poslije čitanja odabranih ekopriča u objema grupama škola. U radu se dobiveni rezultati uspoređuju s recentnom studijom slične metodologije koja je pokazala suprotne rezultate (Ebersbach and Brandenburger 2020), a također se raspravlja o trendovima na koje naš eksperiment upućuje. Najvažniji među tim trendovima jest onaj koji sugerira korelaciju između prethodnoga obrazovanja za očuvanje okoliša i osobnoga iskustva djece s načinom na koji čitaju i razumijevaju ekopriče.
